NAJLJEPŠI JE CRVEN CVIJET

06.02.2018

Muzej Moslavine Kutina će 6. veljače 2018. u  Hrvatskom domu Vukovar u 18 sati predstaviti etnografsku izložbu NAJLJEPŠI JE CRVEN CVIJET autorice Slavice Moslavac. Izložba sadržava originalne predmete (spomenare, tintarnice...), dvadesetak panoa s tekstovima i fotografijama vezenih za stare spomenare, licitarstvo i Valentinovo, instalaciju iznad vrata, ”srce” za fotografiranje za uspomenu. Izložbu prati i  bogato ilustriran katalog.

Izložba je to o ljubavi kao daru koja je iskazana u običajima za valentinovo, u darivanju licitarskih srca donošenjih sa proštenja i drugih pučkih proslava, kao i mladenačkim zapisima iza korica leksikona i spomenara nastalih tijekom 19. i 20. stoljeća, osobito u osnovnoškolskom i srednjoškloskom periodu, kada se rađaju i prve simpatije i ljubavi.  Spomenari  kao čuvari uspomena na zajedničke školske dane  bili su jako popularni kod djevojčica i djevojaka, mada su se u njih upisivali i dječaci i momci, ali oni nisu bili vlasnici spomenara ili su bili vrlo rijetki. Za spomenare kao i leksikone, bile su odabrane najljepše bilježnice, često s tvrdim koricama, dekorirane. Spomenari su bili svojevrsni albumi prijateljstva, draga uspomena, a danas su peotika prošlosti, knjižice nad kojima se raznježi srce, otopi duša i zasuzi oko. One malo kreativnije vlasnice pravile su spomenare u vidu harmonike, pa kad si ih otvaro i čitao, oni su se razvlače kao harmonika. Osnovna karakteristika spomenara bila je izražavanje naklonosti, ljubavi i prijateljstva stihovima i crtežima. I oni su kao što i stih kaže: Mada na svijetu postoji mnogo lijepih stvari, al´su ipak najljepši djački spomenari. Jer u njih se zapiše kako je u školi, 'ko se sa kim druži i 'ko koga voli. Tekstovi su često uzimani od poznatih pjesnika i književnika kao napr. Augusta Šenoe, Petra Preradovića, Ive Andrića, Tolstoja, Maksima Gorkog, Harambašića, Tina Ujevića, Huge Badalića i dr. Oni su najčešće bili ljubavni, ali ih je bilo i domoljubnih. Većina tekstova bila je standardna, prepisivana desetljećima iz jednog spomenara u drugi. Bilo je i dosta slatkih malih prigoda  na zadnjoj stranici, a ponavljala se duhovitost ispisana u samom uglu. Ali nije bilo samo uživanje u pisanju i oslikavanju spomenara i leksikona. Glavni užitak je bilo čitanje. Oni su išli od ruke do ruke. Onda ono najuzbudljivije - čitanje  - 'ko se upisao i šta sve piše? Samo čitanje tih stihova je moglo da izazove sjaj u oku, da se obrazi zarumene i da se osjećaš da lebdiš. To su bile male stvari koje su značile mnogo, a bile su iskrene i čiste. Bile su to slatke skrivene tajne koje ostavljaju draga sjećanja na školske dane, na simpatije i mladost.