Voditelj: Nenad Pavlović

Kad razmišljamo o lutki kao pedagoškom sredstvu prvo moramo definirati pojmove kako bi uvidjeli gdje se i kako lutka uklapa u pedagoški proces tj. kako lutka može potpomoći nastavu u obrazovnom sustavu. Stoga u uvodu valja definirati što je to lutkarstvo, i koji segmenti ove umjetnosti mogu biti iskorišteni. Ako uzmemo premisu da je umjetnost prije svega po definiciji komunikacija, između slike i gledatelja, publike i glumca na sceni, glazbe i publike, lutka je prirodno sredstvo unaprjeđenja komunikacije i kao takvo ćemo je promatrati za vrijeme ove radionice.

Stoga treba razumjeti kako lutka funkcionira kao umjetničko sredstvo, prije svega treba obratiti pozornost na to da je lutka bilo koji predmet ili dio tijela kojeg oživljavamo ili preciznije rečeno animiramo. Animacija doslovno znači udahnuti dušu pa moramo kroz nekoliko jednostavnih vježbi i za početak kroz primjer bilo kojeg predmeta u prostoriji otkriti što to znači animirati. Zato ćemo krenuti od likovnosti predmeta zato što nam materijal od kojeg je predmet sastavljen i boja već puno govore o samom predmetu i kontekstu kojeg on nosi u svojoj službi tj. funkciji. Uz primjer obične stolice analizirat ćemo kvalitete koje predmet nudi iz pukog promatranja i iz svoje funkcije te ćemo zaključiti ili obilježiti njegove karakteristike koje smo namaštali iz analize. To će nam poslužiti kao baza za karakter predmeta kad ga oživimo kao lutku. Zatim ćemo proučiti tri osnovne značajke koje određuju karakter: disanje (osnovni element života i svima prepoznatljiv znak) je prvi element gdje ćemo izborom načina disanja i ritma disanja dobiti osnovnu značajku karaktera, zatim kretanje (kako se kreće predmet, da li ima udove i koje su mogućnosti pokreta) kojem ćemo istraživački pristupiti i poigrati se sa mogućnostima predmeta i na kraju glasanje pomoću kojeg taj lik komunicira sa svijetom koji ga okružuje. Sad kad smo predmetu odredili sve osnovne značajke valja razumjeti da glumac nosi scenski prostor svuda sa sobom i stvara ga uzimanjem pažnje, prije svega očima. Lutka za razliku od glumca ne nosi svoj scenski prostor i stoga joj je nužan paravan ili stol ili bilo koji prostor u kojemu će se lutka istaknuti a pažnja publike fokusirati na lutku. Zatim ćemo još i vježbati kako da poništimo sebe kao animatora kako bi lutka još vise došla do izražaja. Podijelit ćemo grupi jednostavne prstne lutke te će svaki sudionik radionice imat pet minuta vremena kako bi promotrio svoju lutku i iz njene likovnosti izvukao osnovne značajke karaktera te ćemo u nekoliko grupa (ovisi o broju sudionika) istraživati načine kretanja i osnovne principe animacije. Sljedeći zadatak je naći način da lutka počne komunikaciju, kada smo je uvažili i dali joj prostor za igru počinje onaj najkreativniji čin: igra. Igra je vrlo Slobodan izraz pojedinca unutar sklopa jednostavnih pravila i što su ta pravila jednostavnija i čvrsta to je mogućnost igranja (kreativnog) veća.

Nekih desetak minuta ćemo se igrati i upoznavati kao grupa kako bi smanjili sve tjelesne neuroze i neugodnosti koje se javljaju kod rada u grupi s neznancima, upozoriti ćemo na njih jer u radu s djecom puno učimo preko uzora stoga valja kao uzor i vođa igre davati valjan primjer i kontrolirati tjelesni govor. Osnovni princip igre s lutkom u kazalištu je akcija- reakcija, a glavno izražajno sredstvo lutke je pokret pa ćemo kroz nekoliko jednostavnih vježbi tražiti kako lutka reagira na akciju i kako se gradi igra s lutkom. Sam princip animacije lutke sa pažnjom da lutku stavljamo ispred sebe i sebe poništavamo omogućuje sramežljivijima među nama da hrabro se zauzmu igrajući neko lice s lutkom. Povezao bih ovaj princip igre sa principima drama terapije gdje se određene konfliktne situacije u razredu mogu uz pomoć lutke lako i bez stresa objasniti. Npr. Ivan i Marko se nađu u konfliktnoj situaciji, učiteljica spriječi sukob no sukob je daleko od saniranog. Zatim učiteljica uzima dvije lutke i daje ih Ivanu i Marku pa će njih dvojica odigrati tu situaciju koja se upravo dogodila, s obzirom da je lutka ispred njih samih i jasno vide postupke koje čine. Zatim će Marko i Ivan zamijeniti uloge i igrati jedan drugog te pogledati situaciju iz tog pogleda a zatim još to mogu odigrati i svjedoci samom sukobu te iz nekoliko pogleda sagledati situaciju i kroz igru naučiti kako se ponašati i ophoditi u zadanoj situaciji. To je samo jedan od primjera korištenja lutke kao pedagoškog sredstva, smatram da je lutka odlična za razvoj koordinacije i motorike isto kao i za jačanje timskog duha u razredu. Primijenit ćemo za posljednje navedeno tehniku iz dalekog Japana: Bunraku. To je Japanska tradicionalna lutkarska tehnika animacije u troje iz koje ćemo uzeti samo princip animacije u troje. Podijelit ćemo se u grupe i svakoj ćemo grupi dati jednu majicu dugih rukava sa kapuljačom (za vježbu može koristiti bilo koji odjevni predmet), zatim ćemo grupe po tri raspodijeliti na majici sa zadatkom da jedan animira noge lutke, drugi animira tijelo i lijevu ruku a posljednji animira desnu ruku i glavu no svi skupa prije svega trebaju savladati zajednički ritam disanja kako bi se uskladili i kako bi pokret lutke bio fluidan i prirodan za cjelinu lutke. Kroz proces prilagodbe tuđem disanju, drugom ritmu mišljenja pa tako i reagiranja i usklađivanjem različitih motoričkih sposobnosti grupa radi na savladavanju sebe i discipliniranju suradnje, jer u kazalištu ne postoji kompeticija već samo suradnja i samo zajedničkim trudom ćemo savladati velike zadatke. Lutka je po meni iz navedenih razloga idealno sredstvo za potpomaganje kvalitete komunikacije prije svega kroz igru, a zatim i u procesu socijalizacije i razvijanje osobnosti.